utorak, 25.11.2008.
Šetnja gradom u jesenje predvečerje
Usnuli grad. Možda ne baš tako uspavan, ali sanovit svakako.
Sve je statično. A ja šetam njime poput duha, tiho i nečujno kao sjena - ne ostavljam za sobom traga.
Grad širi svoje ruke i otvara mi svoja skrovišta. Promatram dječjim očima; kao da prvi put vidim svijet. Prihvaćam njegovu dobrodošlicu te ulazim u njegove odaje opasane bedemima. Ulične lampe u kaletama bacaju snopove žute svjetlosti i brižno osvjetljavaju građevine prošlih vremena. Udahnjuju dušu gradu. Kao da pohodim galeriju - starine posvuda. Polako koracam, sama sa svojim mislima. Lepetanje lišća jedno o drugo, pljeskanje na neku nečujnu nebesku melodiju; poput zvečke, pozdravlja moj ulazak u drvored. Vjetar se, kao dijete, igra nebeskim zlatnicima. Počastim ga jednim smješkom. A on mi se zaplete u kosu i miluje lice. Nadamnom se nadvije svod satkan od zlatnih niti hrastova. Oprezno gacam po zlatnom tepihu, osjećajuć se tako malenom i slabašnom kao kukac naspram visokih drveća, naspram snažnog silovitog vjetra i čvrstog odolijevajućeg grada. Hladnoća me uštipne za obraze. Popustim stisak šala i pustim da me hladnoća zagrli. Htjela bih promatrati ljude, ali njih nema. Valda pustoš, kao da sam sama na svijetu. Praznim ulicama odjekuju moje misli.
Izgažene kamene ulice i zgrade pričaju mi svoju priču, ja pažljivo slušam njihove tajne, i osjetim da je grad moj, i ja njegova...
- 20:44 -
